Nevenka Gelineo (Đolineo), profesorica i posljednja direktorica Učiteljske škole u Mostaru, rođena je 1913. godine u Mostaru. Diplomirala je 1935. godine antropogeografsku struku (geografiju, etnologiju, etnografiju i nacionalnu historiju) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svoj profesorski ispit položila je 1941. godine u Beogradu. Kao predavačica započela je svoj rad na Trgovačkoj akademiji u Banjoj Luci, gdje je radila od 1936. do 1942. godine. Tokom perioda od 1942. do 1944. vodila je učiteljske kurseve u Prijedoru, Jajcu i Sanskom Mostu. Nakon Drugog svjetskog rata, 1945. godine, postala je profesorica geografije u gimnaziji u Prijedoru.
Godine 1946. imenovana je direktoricom Učiteljske škole u Travniku, a 1950. postala je profesorica Mješovite gimnazije u Mostaru. Od 1951. godine predavala je u Učiteljskoj školi u Mostaru. U periodu od 1970. do 1972. godine Nevenka Gelineo bila je na čelu Učiteljske škole u Mostaru, postavši prva žena na toj funkciji. Učiteljska škola prestala je s radom 1972. godine, nakon čega je otišla u zasluženu penziju. Umrla je 1990. godine u Mostaru.
Nevenka Gelineo bila je izuzetna profesorica, poznata po svojoj posvećenosti, metodičnosti i smirenom pristupu u radu s učenicima. Njen pedagoški rad obilježili su brojni pozitivni utisci njenih učenika, među kojima je i Borivoje Kuzman, koji je o njoj napisao sljedeće: „Često se sjetim profesorice Nevenke Gelineo. Predavala mi je geografiju. Imala je istančan osjećaj i sposobnost da procijeni šta nam iz tog mnoštva podataka treba izdvojiti, kazati i pokazati. Klimu, vremenske zone, morske struje, vjetrove … nikada nije tumačila bez globusa ili geografske karte. Kada bi govorila o regionima, pojedinim državama, kartu bi prepuštala nama, da po njoj sami putujemo, uočavamo i pronalazimo, naučimo i zapamtimo. Imala je izuzetne osobine pravog prosvjetnog radnika. Nikada nije žurila, nije kasnila, sve je radila polako, a završavala blagovremeno i dobro. Kod nje nikada nije bilo ni panike ni ljutnje. Ljutili su je jedino ishitreni, nepromišljeni „blesavi“ odgovori učenika, a naročito takve izjave odraslih. To jednostavno nije podnosila. U takvim prilikama obično bi malo podrugljivim glasom kazala: „Hajde, bogati, bar ćuti.“ Svojom pojavom i načinom rada unosila je među nas mir i spokojstvo. Cijenili smo je i poštovali kao izuzetnu ličnost.“
Izvori:
https://www.most.ba/086/086.aspx
